TE TRI SLATKE RIJEČI

Još uvijek stoje kao putokaz. Gdje skrenuti. Kojim putem, cestom ići.
Ceste uskoro neće više biti, ali... hoće li te put ipak nanijeti do mene? Hoću li ja znati naći put do tebe?

Znam ime tvog grada, trebam ga samo potražiti na mapi...

IGRE PRIJESTOLJA

Svijet zaista ne razumije nas Hrvate. Nas 4 i po miliona važnih, jedinih, univerzalnih, unikatnih, jedinstvenih Hrvata.

Jer da nas razumije i cijeni, ne bi Obama samo tako, na svoju ruku, potpuno bezobzirno, egocentrično i egoistično, odredio datum tamo nekog summita.

Nije mi jasno da od stotina savjetnika koje ima ama baš nijedan mu nije ukazao da ne može samo tako odrediti datum 18.2.2015. za održavanje tog skupa predstavnika naoko najvećih i najmoćnijih država svijeta kako bi se dogovorili o načinu borbe protiv raznih ekstremizama.

Jer 18.2.2015. je vrlo važan dan za gospođu President Elect. Ona je naime pozvala sve te iste ljude na svoju inauguraciju, i pazi sad ovo. Sva ta gospoda su odlučila radije ići na summit kod Mr President umjesto da dođu na Inauguration Day kod Mrs President. Kako li su se samo usudili!

I šta sad? Kako sad da ona izreče predsjedničku zakletvu kad je nitko od ne-hrvata neće moći slušati? Mi, državljani ove države nismo bitni. To je poznato samo onima kojima amnezija i Alzheimer još nisu pokazali simptome. Ovi drugi, sa simptomima, mogu se lagano pakirati za Bruxelles, tamo je naime ako me sjećanje ne vara, dozvoljena eutanazija.

Gospođi President Elect nije preostalo ništa drugo nego da Inauguration Day prebaci na 15.2.2015. Šta to konkretno znači? Hrvatska će u tih nekoliko dana imati dva predsjednika. To se zove država. Nije nam dosta jedan, mi moram imati dva. I ne samo to...

Za svaki spol po jedan, za svaki politički smjer po jedan, nek se nađe... bolje da imamo dva nego da nemamo nijedan.

Ispada da je prva briga koji će od ta dva predsjednika ići kod Obame da mu uputi ukor pred isključenje jer se usudio sazvati summit na dan kad će cijela Hrvatska širom otvorenih očiju i klempavih ušiju gledati i slušati kako Mrs President To Be gubi ovo To Be i postaje članom jednakijih od jednakih.

Josipović se izjasnio da je njegov zadnji službeni put u Auschwitz, na današnju komemoraciju žrtvama njemačkih nacističkih logora, a Mrs President To Be preuzima dužnost tek 19.2.2015. I eto nama opet ustavne krize.....

Nadalje, u Hrvatskoj, za one koji ne znaju, traje Treasure Hunt, pardon Castle Hunt. Uporno se traži dvorac gdje će, još uvijek President Elect, stolovati, a vjerojatno i ubaciti svoju obitelj, koja jadna nema gdje stanovati. Nisu još ni školu izabrali, a kamoli vratili se u Hrvatsku, ali kako i da se vraćaju kad još dvorac nije pronađen!?

Ono što mene u međuvremenu muči, kad smo mi postali Kraljevina? I jesmo li? Ne, nismo, tu vijest sigurno nisam prespavala.

Ali shvatila sam da Mrs President To Be sigurno kroči utabanim stazama koje je HDZ solidno iskrčio... A ako kojim slučajem nije šta još iskrčeno, evo prilike da to uradi Mrs President To Be za Mr Prime Minister To Be.

Uloge su podijeljene. Njima glavne role, nama ulogu dvorske lude i harlekina. Ili bolje, circus freaks... jer samo mi možemo sebe nagraditi ulaznicom za cirkus.

UČI I ZARADI

Preuzmi kontrolu nad svojim životom. Uz odlično objašnjene tehnike, savjete, alate, uz rad od kuće, na internetu do slobode.

Klikni i postani član mog tima

http://www.sfi4.com/12999306/FREE

ĆIRO

Po priči moje tetke, njen sin, moj bratić, od malih je nogu, ali zaista od malih nogu, pratio vlakove, lokomotive, po završetku srednje upisao je prometni fakultet, smjer željeznica, vlakovi (ili kako god da se to zove)…. Danas radi u HŽ-u ….

Moja majka je od malih nogu voljela brojat vagone željezničkih kompozicija…. To je bio možda njen jedini način za razbibrigu (ima li razbibrige u ratno vrijeme, mislim… kakva mi je to glupa konstatacija) u Zemunu gdje je živjela od svoje sedme do dvanaeste godine života…. Sjećam se da je i meni i sestri usađivala tu naviku, da dok sjedimo u autu i čekamo da se podigne rampa na željezničkom prijelazu, brojimo vagone… ta navika traje i danas, premda ima sve manje željezničkih prijelaza na kojima trebaš stajat i čekat da prijeđeš prugu…. Pronašla sam ja drugi način… brojim vagone vlakova kad se vozim paralelno s njima, …

Izgleda da nam je ta ljubav prema vlakovima nekako upisana u genetski kod… počelo je sa Dorighijem… pradjedom…. Dublje u obiteljsko stablo bez da se maknem iz Zagreba ne mogu, jer mi informacije jednostavno nisu na raspolaganju…..

Naime, trebala bih do Trente u Italiji….. i možda i danima sjedit u nekim arhivama da bih došla do podataka koje tražim….. Jer, iz Trente su došli u Bosnu….. poslalo ih…. Depešom… da grade prugu…… tome sad ima nešto više od sto godina…..

Dorighi, Daldon, Goyo, Mott… to su prezimena obitelji koja su došla i s kojima je moja obitelj imala obiteljski i dobre prijateljske veze….

Nastanili su se u Siminom Hanu i Ilinčici… koliko znam još ih ima u Tuzli… da li i u Siminom Hanu i Ilinčici, ne znam…. Tu, u Siminom Hanu, rodilo se njih troje, moja baka i njena sestra i brata….

Slike snimljene za vrijeme izgradnje pruge deda i baka su čuvali ko oko u glavi, … našla sam ih u trenucima kad je trebalo ispraznit dedin stan jer je bio prodan… znala sam da deda čuva dokumente, do njih mi je bilo stalo…. Ali slike su mi bile iznenađenje…..

Možda neko iz Tuzle ima duplikate ovih slika, možda neko može odgonetnuti koja je to pruga bila građena i gdje i kada…..

Pradjed je poslije otišao za Liku, opet gradit prugu….. tu u Gračacu osnovao je drugu obitelj, imao kćer, moja baka i njena polusestra su znale jedna za drugu, bile u kontaktu, ne znam jesu li se ikad srele….. našli smo je tek iza ovog rata, 2003. godine…. Njihova u ratu oštećena i poslije rata obnovljena kuća (preko Velebita bježali pješice) nalazi se gdje?..... uz samu prugu… 

Njihova frapantna sličnost me bacila s nogu…. Kao da mi se baka vratila sa onog svijeta…. (znam da svi mi imamo nekog svog fizičkog dvojnika, ali nedavno sam našla još jednu osobu s kojom nemam nikakve rodbinske veze, a moja baka i ta žena sliče ko jaje jajetu…)

VODE

Vrata....

Vode do vode....

Fontana želja...

A novčića nigdje...

Reče mi netko danas

To je dvorac

Izvor svih želja....

I utok svih želja....

Trebam samo dan il dva

Da nađem sebe

Da se utopim u tom moru

Da ostanem bez daha

Da ostanem bez zraka

Da poželim gore

Da nađem put do površine

Da me želja nanovo nađe

Da me volja ponovo nađe

Da me nađe....

Da me nađe....

Nađi me...

NEMA DALJE

Stepenicom šinobusa

U novogodišnju bijelu noć

Pahulje .. tisuće njih...

Poput suza na mom licu..

Propuštam ljude, pahulje, vlakove

Hladne poput leda

Poput pogleda kojim si

Rekao zadnja stanica,

Nema dalje

1982